Jos uvijek me muci negativan osjecaj u vezi svega sto se dogodilo ovog proljeca. Znam da ni ja nisam uvijek bio najbolji prijatelj, najiskrenija osoba na svijetu i da nemam pravo moralizirati. Ipak, upravo to radim u ovome postu. Nikada nisam nekome u lice tvrdio da mi je prijatelj i da ga ne bih povrijedio, a za to vrijeme znao da upravo to i radim. Ni blizu tome.

No mislio sam da ce me proci, da ce mi postati svejedno. Nisam ocekivao nekakvo obnavljanje prijateljstva, ako se, gledajuci unatrag, to ikad moglo tim imenom i nazvati. Mislio sam da cu jednostavno to prihvatiti kao ruznu epizodu koja mi se dogodila.

Ali i dalje mi se okrece zeludac. To je toliko suprotno onome cemu sam navikao kod svojih pravih prijatelja, toliko podmuklo i samozivo da mi jednostavno nije jasno kako takva osoba moze imati ikakve prijatelje. Ne mislim da bi se netko trebao sazaliti nadamnom i iz solidarnosti prekinuti odnose s njima. Ali nije mi jasno kako i dalje mozes polagati povjerenje, za prijateljstvo je valjda potrebno povjerenje, u osobu za koju znas da je vec izdala necije povjerenje radi vlastitih interesa i to na tako podmukao nacin.

Mozda sam i ja takav. Imao sam i ja svojih interesa i na kraju sam postupio tako da ih zadovoljim. Ali sam se trudio biti iskren i suocio se s onima koje sam povrijedio time. Bar se nadam da jesam. Nadam se da sam se ponio tako da zasluzujem pogledati u oci onima koje sam povrijedio.

Trenutno me muci to sto me i dalje pritisce taj negativan osjecaj. Ako se opustim, zaposjedne mi misli i u trenutku izgubim volju da nesto napisem, naucim, procitam... Nema vise zaljenja, ne zalim za takvima. Zalim sto nisam bio gori prema njima, sto sam se trudio ostati kulturan, sto nisam nagliji. Pa i potukao se, da, pa sta, ako mi se vec smiju iza ledja sto sam Balkanac, onda bar da ispunim ocekivanja.

Sve to mi je promijenilo odnos prema ljudima. Ne vjerujem ljudima ovdje. Nekima manje, nekima vise, no jos uvijek sam na oprezu. I jos dugo cu biti. Kao da nije dosta odgurivanja drugih u pokusaju da utazim svoju zelju za znanjem ostavljam zgariste na svim ostalim poljima u svom zivotu. No ne mogu drugacije, ne mogu protiv sebe.

Fotografija: dariuszka (http://www.flickr.com/photos/dariuszka/) pod CC by: licencom

Sad je "in" pisati o egzistencijalnoj krizi postadolescencije kroz koju prolazimo. Kako znam da je "in"? Zato sto tenchee pise o tome, a svi mi jako dobro znamo da je tenchee trendsetter.

Slusao sam danas malo Riblju corbu. Skoric ce se mozda prisjetiti (a mozda i nece) kako smo prije 2 godine on i ja isli od satora prema Motovunu gradu i pjevusili "Nemoj sreco, nemoj danas". E mislim da sam nakon Motovuna odrastao. Ne znam zasto, niti mislim da je Motovun bio kljucna prekretnica u svemu tome, ali mislim da je to dobar spomenik tom trenutku

Nakon tog su Motovuna ljudi, pa tako i ja, nekako odrasli. Krenula je civilka, diplomski, odlazak na posao svakog dana, nesretni posao... nije vise bilo slobodnih vikenda i "nedem danas nikamo - neda mi se". Mozda je bas taj "nedem nikamo - neda mi se" zadnja utvrda prije nego postanemo veliki.

Da se razumijemo, nije da se ja sad osjecam staro ili ne znam sto. Dobro, imam nesto malo manje kose nego prije tog Motovuna, neki dan sam (sretno) zakljucio da mi se ne bi dalo sad bit s nekom srednjoskolkom u vezi i tako, al nije da sad gundjam "jebemti al smo svi ostarili". Mozda samo malo. Ali cinjenica je - ja zivim sam tko zna gdje, jelen nosi odijela na posao, tenchee zapocinje novi zivot, popularni jole i sunca zive ko ljudi u stanu, muki ide na posao svaki dan... bokte, prenn, veli i klaric imaju FIRMU. jebo.

Mozda jedino onaj skoric s pocetka posta nije odrastao. Ni Bojana. Ni prenn, usprkos firmi. Al tko zna, mozda su i oni, al nece nam reci.

Zašto slušam išta? Zašto sam nedavno kupio MP3 player? Zbog tišine. Upravo sam to shvatio pokušavajući naći mjesto u stanu na kojem bi mi bilo udobno. Čik pogodi - nisam ga našao.

No kako je sve počelo. Na faksu su mi oči iscurile od dosade. No dobro, nije sve bilo baš tako kritično, no 6 sati bez pauze su uzele danak. Ne pomaže činjenica da zadnjih par dana imam osjećaj da sam ce-ce govno. To je ono govno na kojeg se ce-ce muhe skupljaju kao obične muhe na obično govno. Uglavnom, nakon ručka, kave, završio sam u Booksi. Trebala bi to biti mjesto gdje ću moći čitati u miru.

I mogao sam, jedno 20 min. Onda se muzika pojačala, a za stol u blizini su sjela dva tipa. Stvarno, nije potrebno da saznam baš sve o tome kako izvući pare ako sam obrtnik. Jer nisam. Postalo je nepodnošljivo i neki tip koji je čitao Terryja Pratchetta i ja smo se preselili u susjednu prostoriju gdje se jedan par međusobno poluoptuživao.

Ima nešto u tome da želimo slušati tuđa sranja i trpjeti ih. Pobjegao sam, nisam više htio trpjeti tuđa sranja. Došao doma, sjeo pred televizor i tada me lupio odvratan val nervoze. Ne osjećam se baš udobno u svom stanu. Kao prvo, nemam nigdje pošteno za sjesti. Kauč je od skaja koji se skliže i potpuno je neudoban. Stolica mi se raspada tako da se ne mogu nasloniti. Na krevetu ne mogu sjediti, samo ležati, a ja nisam osoba koja baš voli ležati. Stolci mi nevaljaju. Fali nam naslonjač ili fotelja.

Kao drugo, previše je zvuka u mojoj svakodnevici. Dođem na faks, netko priča. U tramvaju je buka. U stanu je još glasnije jer živim točno iznad pruge. I što da čovjek radi nego da poludi od buke. Ili kupi MP3 player i pokuša kamuflirati buku.

Svake godine, 1300 ljudi na svijetu umre od trovanja bukom.

Dobro, danas sam se opet sjetio da volim Bukowskog. Pa što. Onda mi je mala Crvena dala ideju. E sad, pošto ideja ne može stajati sama, dodao sam i post sa svojeg starog Bloga, jer nema smisla da opet pišem o Bukowskom, kad mi je još svjež stari post:

Pa ovako... posto je ovo ipak moj bLOG, nema smisla da ne pricam o sebi. Zato je vazno reci koju knjigu nosim vec duze vrijeme sa sobom, cisto tako, otvorim je na nekoj stranici i pocnem citati. Onda dodje Kvatric, sidjem, udjem u 5icu ili 7icu i idem dalje. Onda dodje FER. I sidjem, udjem u Cassandru, citam. Cijelo vrijeme citam. Natrag isto. U zadnje vrijeme se uglavnom radi o knjizi.

Kupio sam je u second-hand knjizari u NYC ovo ljeto, odlicna je. Vec sam je vise puta procitao, ali kako je to zbirka prica, ne moze se bas govoriti o citanju cijele knjige nekoliko puta. Rijec je o Bukowskom, dijelu jedne od njegovih zbirki, izdanom pod imenom Tales of Ordinary Madness.

Mozda je Bukowski isfuran vec, nemam pojma. Nesto sam bio cuo o njemu, nista posebno, prije nego sam kupio knjigu. A kako sam bio u gorespomenutoj knjizari, nije imalo smisla da nesto ne kupim. Pa sam kupio Bukowskog. I odusevio se. Covjek jednostavno dobro pise.

Za one koji ne znaju, on je jedna kretencina, zenskaros, nasilnik, alkoholicar, depresivac, slabic. I sve to priznaje i djeluje kao da ga bas briga. Ne znam koliko je sve to istina (rekla bi Crvena: nekako mi pari ka da je), ali ako laze - dobro laze. Pise uglavnom o tome kako se je napio, koga je uvrijedio i u kojoj rupi je nakon toga zavrsio i na koliko dugo. Ne razumije zasto ga ljudi citaju (ili se pravi - dobro), covjek ima osjecaj kao da je na pelinu s njim. Evo jos jednog mrtvaca za moje drustvo u ZUSPu. (Mozda bih trebao napraviti listu... i hocu.).

Vjerojatno cu pisati jos o njemu, a zasad malo Q dio:

Q1: Zasto na online knjizari Algoritma pise da imaju Bukowskog, a ja ga ne mogu naci na polici? Moram pitati osoblje...
Q2: Gdje ima za downloadati eBooks sa zanimljivom literaturom (a da nije tehnicka ni previse stara)?
Q3: Koliko je komada jedno tuce?
Q4: Koliko je komada jedan gros? A koliko tuceta?
Q4: Je li sustav neobicna i zastrasujuca rijec? ;)
Q5: Koliko je tuceta jedan komad?
Q6: Zasto ja ne idem spavati kad sam pospan nenormalno?
Q7: Nadopuni: O tom, potom, pijan __________
...

Zavladala je opća pomama za blogovanjem. Danas "sretnem" jednu curu, ma frendicu, na ICQu i kaže da odem na taj i taj link. Pa ja to učinim. Kad ono, neki ružičasti blog. Pitam "a to je tvoj?...". Jasno, znajući odgovor unaprijed. Jedna druga je otvorila svoj i sad piše stvarno puno i stvarno svašta, iz sadašnjeg i prošlih života. Onda je tu hrpa kretena s kojima se družim. I oni isto pišu blog. Ne prođe dan da ne čujem kako je netko novi otvorio blog. Neki otvaraju dva, tri, čak. Neki pišu po novima, neki samo linkaju svoje stare blogove na novima. I što da čovjek sada radi?

U principu, dok ovo pišem, zanima me što se promijenilo i je li se išta promijenilo u zadnjih trideset godina. Educiran filmovima, knjigama (Ivan Kušan i Hrvoje Hitrec su definitivno dva stričeka bez kojih danas ne bih bio ovo što jesam), odrastao sam (hmmm... note to self: razmisliti o ovoj rečenici) misleći da su dnevnici neke osobne zabilješke o vlastitom životu za koje ne bi htio (ili u većini meni poznatih slučajeva - htjela) da ljudi saznaju o njima (mislim... STVAAARNO neki put pretjeram s digresijama). I evo ga sad. Dođe "taj tvoj imternet" i onda okrene sve naopačke. Ljudi se trude pisati što više i što sočnije. Bilo da dođu na Cool listu blog.hr, bilo da žele gajbu pive ili za što već možeš zamijeniti Gbodove na mojbloGu (otkud G - Grafenberg anyone? - kao - što svi blogeri/ce žele - jer zadovoljstvo je obostrano, or so they say). Uglavnom, za vrijeme prošle digresije, upalo mi je u glavu da su ljudi možda oduvijek htjeli da se njihovi dnevnici čitaju, ali nisu htjeli da se sazna da su njihovi.

Zaključak: da nema "tog tvog imterneta", ja bih već spremio ne jedan nego dva ispita. Ovako me moja skupo plaćena i još nova knjiga gleda s kojih 30 cm (kako hrabro procjenjujem centimetre, ajoooj...) sigurne udaljenosti i uživa u tome što ne čitam nju. Nego blogove.

Ovako, nakon sto me ispizdilo rusenje i neizvjesnost blog.hr-a, te u nepovrat izgubljeno par postova odlucio sam se preseliti... (e ne na vjecna lovista, al nadajte se)... na makroskop.mojblog.hr.

Nije da sam nesto preproduktivan u zadnje vrijeme, ali tako je kako je...

Pozdrav svima koji su me bar nakratko citali!

Položio sam nešto ispita, vratio se u svojeg starog beskorisnog sebe. Nevjerojatno koliko čovjeka može sustav sjebati.

Čitam danas u jednom časopisu o ljudima koji se bave zanimljivim poslovima. Recimo o ženi koja je u Jet Propulsion Laboratory zadužena za smišljanje robota. Da, to su oni koji idu na Mars, Mjesec, razne sonde, sateliti i slično. Onda o čovjeku koji projektira i testira nove rovere, jet skije, snowmobile i slično. Pa o inžinjeru koji servisira teleskop na Mauna Kei na Havajima. Sve neki zakon poslovi.

Baš si razmišljam hoće li moj posao jednog dana biti išta slično tome ili ću biti, kao moji starci, osuđen na generalizaciju američkog cubicle-a kojeg u domovini nazivaju uredom.

Kontam si da je dobro dok tako razmišljam. Bolje sanjariti nego biti pesimist. Ma bit će zakon. Jednog dana bih htio raditi ili u automobilskoj ili avionskoj industriji. Moj dream job (Traumberuf) bi bio raditi u ESAi ili NASAi na raketama i sličnim stvarima.

Evo, činim se samom sebi nekim osnovnoškolcem koji je van dodira sa stvarnošću, no kad prestanemo sanjati, ostaje nam samo siva stvarnost.

Ne mogu.
Ni.
Sjebalo me.

Stojim u velikoj plavoj konzervi. Stvarno bi trebali grijati te rukohvate. Žena urla, proklinje i psuje ljudski rod. Kaže da previše gleadmo u njenu facu. Facu. Nitko je ne gleda. Možda misli: premalo.

Zašto bih potrošio i minutu više razmišljajući, rješavajući tvoje probleme, zašto mi svrdlaš mozak svojim tupim pitanjima. Znate, tupi nož uvijek jače boli. Piše, lijepo piše, no ljudi su lijeni. Lijeni pomaknuti se.

Hihot dviju djevojki u tramvaju lagano me dovodi do ludila. Tipovi su kreteni, cure se hihoću. I tako opet. Svašta sam vidio danas. Svoju bivšu profesoricu iz likovnog. Kažu, bila je na odvikavanju. Nije ni čudo. Nisam je nikada smatrao previše uračunljivom. Govorila je da dobro slikam.

Tok misli prekinuo je ulazak. Bok, izvoli, molim, ima, hvala, da. Kaže mi da me poznaju. Da mi čitaju misli. Napomenuo sam joj da ću to imati na umu jednog dana. Ma gdje god on bio. Vidim jednake ljude koji guraju kolica u kojima sjede jednaki ljudi. Vidim ljude koji glume, ljude koji bi glumili, ljude koje su glumili neki drugi ljudi i neke druge ljude koji su glumili njih.

Treba ponovno početi. Treba krenuti, pokušati, pomaknuti. No svako jutro pipam sve deblje jastučiće, može li se postati imunim na serotonin? Ipak, ne dam se, stavljam sve veće količine smeđe mase u sebe, jednostavno, sviđa mi se okus. No svakim danom, zbog toga sam sve nezadovoljniji... Vrat mi je sve pognutiji. Pokušavam stvoriti protutežu glavi držeći gluposti u svojoj torbi. No kralježnica se samo neumoljivo krivi.

- Koji kurac ti buljiš?

Gleda me kroz svoje krezubo lice i pita me koji kurac ja gledam. Pitam se kako uspijeva održati tako nizak broj zuba usprkos nenavršenih 20 godina. Stoji kraj vrata u svojem crvenom šuškavcu i zove Anu, Helenu, Radu, Mirelu... niti jedna od njih se ne okreće. Samo mala crna cura sjedi i tipka po svom mobitelu. Krezubi zahvaljuje na broju kojeg mu nije dala i nastavi visjeti po šipki rukohvata... Nije pametno tući se s ljudima bez zuba. Moglo bi nešto puknuti, nastradati... no ne priželjkuješ li već dugo bol, stvarnu bol u rebrima, bol koja tjera suze na oči, bol...

- A koji kurac gledaš?

Dijamantni prsten stoji na njegovanoj ručici, punoj plastike koju danas nazivaju umjetnim noktima. Poželim je pitati zašto nosi ružičasto, zašto muči stopala u uskim cipelama na pete, zašto se smrzava u tankim hlačama. Je li vrijedno? Osjeća li se tako bolje. Možda treba probati...

- Bok, nismo se već dugo vidjeli...

Pitam je postoji li privid zdravlja ako ideš na aerobik i pušiš nakon njega. Jer od tuda si se vratila, nisi li? Malo cura danas nosi donji dio trenirke izvan stana. A još manje cura trenira nešto radi sporta. Ti definitivno ne. Zato te pitam, postoji li? Ili si jednostavno umorna, predebela, prenezadovoljna, preusamljena, želiš li nešto drugo? Nešto bolje od svijetlih pramenova u kosi koji ispadaju iz kopče, a rubovi tvoje trenirke navlače vlagu i bljuzga bljuzga, bljuzga koja ti ulazi u tvoje tenisice. Uvuci dim, mogu li i ja povući?

- Molim te, hoćeš li... molim te.

Popuši mi kurac. Ti i tvoje uvlačenje, grebanje, žaljenje i prijezir. Gledate kao ovce u moj trud, moj rad i moj život. No treba li pomaknuti dupe puno sala, treba li se pokrenuti, treba li pomoći kad je pomoć potrebna, svi se povučete. Svi ste odjednom pravednici, grešnici, junaci i jebeni čistunci. Popušite mi svi, gadite mi se, jer ja sam pošteno zaradio ono što nemam.